Kao što je već zamijećeno, najnoviji film Ridleyja Scotta (nezgrapno preveden kao) “Tijelo od laži”, glatko bi se uklopio među najsvježije priloge serijalu o Jamesu Bondu, ove u kojima je tajni agent 007 izgubio dobar dio svoje tradicionalne otmjene bonvivanštine i postao ogorčeni borac koji svoje akcije doživljava preosobno.
Roger Ferris, glavni junak “Tijela od laži”, utemeljenoga na istoimenu romanu Davida Ignatusa iz 2007. g., agent CIA-e u vrijeme iransko-američkog rata, odnosno “rata protiv terorizma”, “ulični” operativac na Bliskom i Srednjem istoku, nastoji uhititi jednog od glavnih organizatora islamističkih terorističkih akcija, Al-Saleema.
Ferris je, doduše, malo izubijaniji od Bonda, a cjelina ostavlja dojam nešto veće ozbiljnosti, no glavni junak inteligentan je, sposoban i fizički spreman baš poput tajnog agenta njezina veličanstva.
Neprestano u mobitelskoj vezi sa svojim nadređenim Edom Hoffmanom koji njegovim akcijama uglavnom upravlja iz svog američkog doma ili ureda, Ferris prolazi kroz niz akcijskih prizora puškaranja, tučnjava, potjera i sl. te, usput, dakako, ostvaruje i romantičnu vezu s lijepom medicinskom sestrom.
Marljivi i neumorni Ridley Scott, odavna je poznato, superiornom spretnošću stvara kadrove pune vizualne i mizanscenske živosti, a nijedna tajna atraktivno dinamične montaže nije mu strana. Sadržajno, “Tijelo od laži” bavi se važnom temom trenutačnog stanja u svijetu, a više nego pravocrtnim razvojem, radnju nastoji predstaviti postupkom koji ostavlja dojam kolažnog slaganja pripovjednih sastavnica.
No, unatoč vrhunskom profesionalizmu, ostavlja dojam površnog i nepotrebnog, shematskog, s hladne intelektualne udaljenosti ostvarenog djela do kojeg je njegovu autoru stalo tek na razini ostvarivanja “larpurlartističkog” nazovisavršenstva u zanatskom smislu.
